
U hrid na plaži u Portu prije više od 1400 godina uklesano je 16 latinskih stihova u čast izvoru vode. Iznad nje je franjevački samostan Svetog Križa, osnovan 1612. Osmanlije su ga spalili, Francuzi zauzeli, a potres 1962. teško oštetio. Do Porta je od Male Dube dvadesetak minuta šetnje uz more.
Sa šetnice
Što vidite kad stignete u Porat
Iznad šljunčane plaže u Portu diže se samostan: crkva i tri samostanska krila, od kojih dva imaju po četiri kata. Zvonik uz južnu stranu crkve završava kamenom piramidom, a na uglu prema moru stoji stara obrambena kula. Natpis je dolje, na samoj plaži, u velikoj hridi ispod samostana.
Kroz vrijeme
Deset datuma, od gradine do danas
- od 8. st. pr. Kr. Ljudi žive na gradini Matijaševica kod Blata, naselju na brdu ograđenom suhozidom.
- rimsko doba Na Pločici u Maloj Dubi bila je rimska seoska vila; ostaci su uništeni 1960-ih. Ukop u urni uz nju je iz 1. ili 2. stoljeća.
- 4.–6. st. U hrid na plaži u Portu uklesano je 16 latinskih stihova u čast izvoru vode.
- 1254.–1264. Živogošće se prvi put spominje u pisanim izvorima, zajedno sa Strnjem.
- 1612. Franjevci osnivaju samostan uz izvor; prva crkva dovršena je 1620.
- 1647. Osmanlije pale selo i samostan. Fratri su se prije toga sklonili preko mora u Sućuraj.
- 1766. Podignuta je današnja crkva Svetog Križa.
- 1907. Francesco Ravalico oslikava svod crkve.
- 1962. Potres teško oštećuje samostan; obnovljen je sedamdesetih.
- 1965. i 1971. Samostan, a zatim i natpis postaju zaštićena kulturna dobra.
Kasna antika · 4.–6. stoljeće
Pjesma uklesana u živu stijenu

Na plaži pod samostanom u Portu diže se velika hrid. Između 4. i 6. stoljeća u nju je uklesano 16 latinskih stihova, i to ne na zasebnu ploču, nego izravno u živu stijenu. To je kasna antika, posljednja stoljeća rimske vlasti na ovoj obali. Stihovi slave vrelo Pokrivenicu, koje je ovdje izviralo iz stijene i nakon kratkog toka utjecalo u more. Danas voda iz izvora kod te stijene više ne teče.
Pjesma ima dva glasa. U prvih deset stihova govori Licinijan, gospodar imanja. Pozdravlja nimfu, u rimskoj vjeri božanstvo izvora, i zahvaljuje joj što je njegov posjed počastila hladnom, ljekovitom vodom. Posljednjih šest stihova vjerojatno pripada njegovoj supruzi Pelagiji. Ona se pita koji bi mudrac mogao dokučiti tajnu izvora i završava riječima da ovim epigramom, kratkom pjesmom za natpis, ona časti izvore.
„Rađaš se iz hridi, izvore, a umrijet ćeš u moru.“
Iz natpisa, naš prijevod
Križići, stihovi i predaja o caru
Stihovi su pisani u elegijskim distisima, parovima stihova u kojima duljem stihu slijedi kraći, kako su pisali rimski pjesnici. Na početku, u sredini i na kraju natpisa urezano je šest malih križića. Po njima stručnjaci natpis smještaju u vrijeme kad je ovamo već stiglo kršćanstvo, iako pjesma pozdravlja nimfu.
Arheolog Duje Rendić-Miočević preveo je stihove i uvrstio ih u zbirku antičkih pjesama uklesanih u kamen. Većinu te zbirke čine nadgrobni natpisi, a Tonko Maroević u prikazu piše da se ova pjesma izdvaja od svih: uklesana je u živu stijenu i govori o zahvalnosti izvoru i o dvoje supružnika. Neki domaći pisci povezivali su Licinijana s rimskim carem Licinijem iz 4. stoljeća. To je samo predaja, koju spominje i Registar kulturnih dobara; u stihovima on za sebe kaže tek da je gospodar imanja.
Stihovi u izvorniku i u našem prijevodu
Natpis u stijeni
Latinski izvornik (stih po stih; u uglatim zagradama su oštećeni dijelovi koje su dopunili stručnjaci):
Litorea praessus scruposae margine r[up]isinriguus gelido defluit amne latex,cuius perspicuo per levi[a s]ax[a m]e[a]tupraedulcis salsam perl[uit unda Thet]yn.Indigenis gratus, preterlabentibu[s almus],i[n]cola delicias, advena laudat [opes].Sa[l]ve, Nymfa, meos dignata inv[iser]e finiset celebrem cunctis conciliare locum.Nostra salutifero tu mactas pr(a)ed[ia fo]nte;Licinianus ego carmine te dom[i]nus.Diversum sortita capis finemq[ue caputq]ue:Nymfa, caput cautes, term[inus unda] tibi est.Quis queat arcanum sap[iens pernosce]re fontis?Nasceris e scopulis, fo[ns, moriture freti]s.Hoc Pelagia suos fontes epig[r]ammate donat,magne, tui pignus, Lic[inia]ne, [tori].
Naš slobodni prijevod:
Stiješnjena uz obalni rub hrapave hridi,hladnim mlazom otječe voda što natapa zemlju;prozirnim tokom preko glatkoga kamenjanjezin preslatki val oplakuje slano more.Draga domaćima, blagotvorna putnicima u prolazu:mještanin hvali njezine čari, došljak njezino obilje.Zdravo, Nimfo, što si se udostojala pohoditi moje međei ovo mjesto proslaviti pred svima.Ti naša imanja častiš ljekovitim izvorom,a ja, Licinijan, gospodar, tebe častim pjesmom.Ždrijeb ti je dao početak i kraj posve različite naravi:Nimfo, izvorište ti je stijena, a kraj val.Koji bi mudrac mogao dokučiti tajnu izvora?Rađaš se iz hridi, izvore, a umrijet ćeš u moru.Ovim epigramom Pelagija daruje svoje izvore –zalog, veliki Licinijane, tvoga braka.
Latinski tekst prema Epigraphic Database Heidelberg (HD053666); usp. CIL III 1894 i CLE 1531. Prijevod je naš, slobodan; nije stručni prijevod.
Od 1612.
Samostan i crkva Svetog Križa
Franjevci su samostan podigli početkom 17. stoljeća, uz isti izvor kojem je posvećen natpis na plaži. Prema staroj samostanskoj knjizi osnovan je 1612., ime Svetog Križa prvi se put spominje 1614., a prva crkva dovršena je 1620.
Franjevačka predaja pamti i zašto baš ovdje. Godine 1563. nekoliko je fratara pobjeglo iz samostana kod Mostara i smjestilo se u Drašnicama, kod crkve svetog Jure. Ondje ih je mučila bura s posolicom, sitnim kapima mora koje vjetar nosi na obalu, pa su zaklon našli u Živogošću, pod brdom Suzinom.
Samostan koji je bio utvrda
Primorje je tada bilo pod osmanlijskom vlašću, pa je samostan građen kao mala utvrda i sklonište za fratre i narod. U zidovima su nađene zazidane puškarnice, uski otvori za pucanje. Predaja kaže da su vrata bila niska i uska kako Turci ne bi mogli ujahati na konjima. Sultan je gradnju dopustio fermanom, carskom dozvolom, 1623. godine.
U Kandijskom ratu, ratu Venecije i Osmanlija za Kretu, mještani su 1646. stali na stranu Venecije. Osmanlije su se osvetili 1647. i zapalili kuće u Živogošću i samostan. Fratri su se prije toga sklonili preko mora u Sućuraj na Hvaru i po povratku zatekli zgarište. Samostan su obnovili uz pomoć obitelji Šoić iz Mostara i uz novi ferman sultana Mehmeda IV. iz 1672.
Izvana: dvije godine nad vratima
Današnja crkva podignuta je 1766. Nad ulaznim vratima uklesan je latinski natpis s godinama MDCXX i MDCCLXVI: crkva Svetog Križa prvi je put sagrađena 1620., a 1766. iz temelja je podignuta ljepša. Gradnju je započeo fra Petar Karapandža, koji je u ovom samostanu ušao u red, od 1742. do 1745. vodio cijelu franjevačku provinciju i od carice Marije Terezije dobio na dar knjige i slike. Pokopan je 1761. u novoj crkvi, prije nego što je dovršena.
Zvonik uz južnu stranu crkve stariji je od nje: natpis na njegovu zapadnom zidu, desetak metara iznad tla, nosi godinu 1733. Zvonik završava kamenom piramidom. Crkva i tri samostanska krila zatvaraju klaustar, unutarnje dvorište okruženo hodnikom. Južno i istočno krilo imaju po četiri kata, a na jugoistočnom uglu, prema moru, stoji obrambena kula podignuta između 1647. i 1730.
Iznutra: car Konstantin na svodu


Crkva ima jedan brod, glavni prostor za vjernike, dug oko 25 metara. Natkriva ga bačvasti svod, polukružan poput prerezane bačve, a sa strane su četiri kapele. U obnovi od 1906. do 1908. zidovi su oslikani tako da izgledaju kao da su obloženi mramorom iz Carrare: rubovi poput crvenog mramora, niše oltara poput zelenog kamena.
U ljeto 1907. splitski slikar Francesco Ravalico oslikao je svod. Iznad oltara je car Konstantin Veliki pred vojnim taborom. Prema kršćanskoj predaji Konstantin je prije bitke na nebu vidio znak križa, pa slika dobro pristaje crkvi Svetog Križa. Nad ulaznim vratima Mojsije narodu pokazuje ploče s Božjim zapovijedima, a u uglovima svoda su simboli četiriju evanđelista.
Mramorni Gospin oltar napravljen je 1766., a na glavnom drvenom oltaru je barokna slika Svetog Križa.
Oltari, knjižnica i stoljeća do potresa 1962.
Oltar svetog Paškala obnovljen je u kamenu 1870. Iza glavnog oltara je sakristija, prostorija za pripremu bogoslužja, a iznad nje kor, galerija za pjevače, s orguljama. U samostanu su se dva stoljeća školovali mladići i budući fratri, pa je ondje nastala stara knjižnica s arhivom. Čuva se i nekoliko baroknih predmeta.
Već 1626. u samostanu je živjelo trinaest fratara i osam mladića koji su se ondje školovali, a 1630. makarski biskup blagoslovio je prvo zvono. Seljani Živogošća 1628. ustupili su samostanu zajedničko seosko dobro da iz njega uzima drvo za gradnju. Ta je darovnica najstariji spis u samostanskom arhivu.
Za francuske uprave fratri su podupirali pobunu stanovnika Makarskog primorja. Francuska vojska istjerala ih je 1807. i zauzela samostan. Namještaj i crkveni predmeti prodani su 1812. na dražbi na trgu u Makarskoj. Tada je izgubljena i stara samostanska knjiga s podacima o osnutku.
Kad je Dalmacija pripala Austriji, samostan je vraćen franjevcima. Zatekli su ga bez podova i krova, s porušenim zidovima i razbijenim vratima i prozorima. Gvardijan, poglavar samostana, fra Ivan Žderić 1824. nabavio je nove slike, orgulje i zvona. U zid sakristije 1825. uzidana je mramorna ploča caru Franji I. kao zahvala za povrat samostana.
U Drugom svjetskom ratu Živogošće je bilo važna luka za vezu otoka Visa s Makarskim primorjem, a samostan je tada znatno oštećen. Teško ga je oštetio i potres 1962., pa je temeljito obnovljen sedamdesetih godina. Crkva Svetog Križa danas je župna crkva Živogošća.
Rimsko doba
Rimska vila na Pločici u Maloj Dubi
Rimljani nisu bili samo u Portu. Na položaju Pločica u Maloj Dubi, u plodnoj uvali pod južnim obroncima brda Suzine, arheolozi su zabilježili ostatke rimske seoske vile. Villa rustica je rimsko seosko imanje: kuća vlasnika s gospodarskim zgradama, okružena zemljom koja se obrađivala.
Ostaci su uništeni sredinom 1960-ih, kad su se na tom mjestu kopali temelji za kuću. Pri iskopu za susjednu kuću vidio se nastavak građevine i ulomak stupa, a uz vilu se spominje i ukop u urni iz 1. ili 2. stoljeća. Stručnjaci su imanje povezivali s Licinijanovim natpisom, oko kilometar zapadno. Je li Licinijan bio gospodar baš ove vile ili nekog posjeda bliže izvoru u Portu, ne zna se. Za razgledavanje krenite prema samostanu u Portu.
Još starije: gradine, gomile i ime mjesta
Ljudi su ovdje živjeli i mnogo prije Rimljana. Na brdima iznad obale su gradine, prapovijesna naselja i utvrde ograđene suhozidom, zidom složenim od kamena bez žbuke. Gradinu na Suzini, brdu iznad samostana, s istočne je strane branio bedem dug oko 60 metara i širok oko šest metara. Na gradini Matijaševica kod Blata ljudi su, prema prvim nalazima, živjeli otprilike od 8. do 5. ili 4. stoljeća prije Krista.
Po padinama su gomile, kameni humci kakvi su se u prapovijesti podizali nad grobovima. Hrvatska enciklopedija ih naziva ilirskim gomilama. Na položaju Markovina, zvanom i Mijašine gomile, sjeverno od gradine na Matijaševici, zabilježeni su ostaci petnaest takvih humaka, neki promjera i do 15 metara. Dio gradina i gomila oštetila je kasnija gradnja. Na Suzini su oštećenja nastala gradnjom ceste, bunkera i rovova.
Živogošće se u pisanim izvorima spominje već između 1254. i 1264., zajedno sa zaseokom Strnjem. Jezikoslovac Domagoj Vidović ime izvodi od starog hrvatskog osobnog imena Živogost, a Mala Duba se u izvorima javlja 1628. Na groblju uz crkvu svetog Dominika (svetog Arnira) uz magistralu u Živogošću sačuvani su ploča s uklesanim mačem i štitom te stećak, srednjovjekovni kameni nadgrobni spomenik u obliku sanduka, okvirno iz 13. do 15. stoljeća.
Krajem 15. stoljeća primorje su osvojile Osmanlije i držale ga gotovo dva stoljeća. U osmanlijskim izvorima iz 17. stoljeća Živogošće se zove Lužibaba, prema lugu, odnosno šumi. Nakon Osmanlija ovdje je do 1797. vladala Venecija, od 1806. do 1813. Francuzi, a zatim do 1918. Austrija.
Kako obići
Pješice do natpisa i samostana
- Do Porta uz more. Iz Male Dube krenite šetnicom uz more prema Igranama. Do Porta je oko 1,2 km, dvadesetak minuta hoda.
- Natpis na plaži. Potražite veliku hrid ispod samostana. Slova su plitka i izlizana, pa o svjetlu ovisi koliko ćete ih jasno vidjeti. Natpis gledajte, ali ga ne dirajte.
- Samostan i crkva. Iznad plaže su, na adresi Porat 137. Zvonik, natpis nad vratima crkve i samostanska krila vide se izvana. Želite li ući u crkvu ili pitati za razgledavanje samostana, prije toga provjerite obavijesti župe ili samostana. U crkvi se služe mise, pa ulazite tiho i primjereno odjeveni.
- Dalje do Igrana. Ako želite još jednu postaju, nastavite istom šetnicom. U Igranama su Zalina kula, stara kamena kula u mjestu, i crkvica svetog Mihovila iz 11. ili 12. stoljeća, koja je zaštićeno kulturno dobro.
Kamo dalje
Nakon obilaska okupajte se na plaži ispod samostana ili u našem vodiču odaberite sljedeći izlet.
Izvori i službene stranice
- Registar kulturnih dobara: epigram u stijeni (Z-4885)
- Registar kulturnih dobara: samostan i crkva Svetog Križa (Z-6605)
- Registar kulturnih dobara: crkva svetog Mihovila u Igranama (Z-4890)
- Hrvatska enciklopedija: Živogošće
- Epigraphic Database Heidelberg: latinski tekst natpisa (HD053666)
- T. Maroević, Tusculum 10/2 (2017.): prikaz zbirke Carmina epigraphica (PDF)
- D. Ožić Bašić, Croatica Christiana periodica 61 (2008.): gradnja samostana u 17. i 18. stoljeću
- D. Ožić Bašić, Croatica Christiana periodica 63 (2009.): obnova samostana u 19. i 20. stoljeću (PDF)
- Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja: samostan Živogošće
- Hrvatski arheološki godišnjak 2/2005: Živogošće, Gradski muzej Makarska (PDF)
- D. Vidović, Folia onomastica Croatica 21 (2012.), str. 208 i 211: ime Živogošća (PDF)
Zasluge za fotografije
Fotografije s Wikimedia Commonsa: Porat – samostan Svetog Križa – Ing.Mgr.Jozef Kotulič, CC BY-SA 3.0, izvor, smanjeno · Porat – natpis u stijeni pod samostanom – Ministarstvo kulture i medija RH (autor nepoznat), CC BY-SA 3.0 HR, izvor, smanjeno · Porat – unutrašnjost crkve Svetog Križa – Ing.Mgr.Jozef Kotulič, CC BY-SA 3.0, izvor, smanjeno · Porat – slika na svodu crkve Svetog Križa – Dennis G. Jarvis, CC BY-SA 2.0, izvor, smanjeno.
Naši apartmani
Tri apartmana, svaki sa svojom terasom. Od apartmana do plaže ima oko tri minute hoda.